Škola u Sićevu

Nadežde Petrović, slavna srpska slikarka, bila je inspiracija Sićevčanima da svoju osmogodišnju školu nazovu njenim imenom.

Pre oslobođenja od Turaka pismenost su među Sićevčane širili uglavnom kaluđeri iz okolnih manastira, koji su u to vreme bili jedini pismeni ljudi. Uslovi rada bili su teški zbog stalnih progona turskih vlasti.

Po oslobođenju od Turaka 1878. godine prosvetarski rad je legalizovan. Školske zgrade u to vreme nije bilo, pa su u tu svrhu korišćene privatne kuće. Sistematski rad na širenju pismenosti vezan je za ime Đorđija Jašina.

Zvanično, škola u Sićevu je osnovana 1879. godine i dobila je ime „Petar Petrović Njegoš“. Dobrovoljnim radom meštana podignuta prva školska zgrada u kojoj se nastava izvodi od 1883. godine. Prvi dani su bili teški, trebalo je savladati otpor roditelja da decu upišu u školu, ali vremenom je i to prevaziđeno, tako da su kasnije i ženska deca pohađala nastavu. Sićevačku osnovnu školu pohađala su i deca iz Pasjače i Oreovca. Prostora je bilo malo, pa je 1903. godine podignuta nova školska zgrada (danas zgrada Sićevačke kolonije).

Škola u Sićevu je bila četvororazredna sve do 1952. godine kada prerasta u osmorazrednu. Zbog velikog broja učenika prostora za odvijanje nastave je bilo malo, pa su Sićevčani svojim radom i sredstvima 1961. godine podigli novu, današnju školsku zgradu.

Kroz sićevačku osnovnu školu prošao je veliki broj prosvetnih radnika. Gotovo su svi savesno ispunjavali svoje obaveze, dok se jedan deo najnaprednijih među njima interesovao za sve oblasti privrednog i kulturnog života sela i seljaka. Teško je izdvojiti pojedince i meriti njihov rad, ali se moraju pomenuti Rade Milošević, jedan od osnivača Sićevačke kreditne zadruge i Sićevačke zemljoradničke nabavljačke zadruge, Jakov Popović, osnivač Vinodelsko-voćarskog udruženja i prve Đačke streljačke družine, Ratko Žunić, inicijator osnivanja Knjižnice sa čitaonicom, a posebno dugogodišnji učitelj Petar Vujić.

Oni su se svojom aktivnošću, zalaganjem i doprinosom izdvajali iznad ostalih kolega, jer osim što su decu učili pismenosti, bili i pravi narodni učitelji. Držali su analfabetske tečajeve i razna predavanja seljacima šireći napredna shvatanja i nove ideje, po čemu su ostali u dubokom sećanju mnogih Sićevčana.