Sićevačka zemljoradnička vinogradarska zadruga
Nekoliko godina po završetku Prvog svetskog rata bile su povoljne za poljoprivredne proizvođače. Potrebe za poljoprivrednim proizvodima bile su velike, a cene proizvoda povoljne. Bio je to period prosperiteta koji je povoljno uticao na razvoj poljoprivrede. Međutim, to nije dugo trajalo, cene poljoprivrednih proizvoda počele su da padaju, vrednost novca je rasla i na tržištu je bilo sve teže prodati robu. Sićevački vinogradari su naročito osetili teškoće 1927. godine. Trgovci vina su prosto ucenjivali proizvođače, pogođene cene vina već sutradan nisu priznavali. Raskidali su pogodbe i ostavljali vinogradare na cedilu. Nekoliko seoskih nakupaca koristili su nastale teškoće i u Sićevu uzimali vino u bescenje. Novonastale ekonomske teškoće u prodaji vina neposredno su uticale na to da se u Sićevu stvori ZEMLJORADNIČKA VINOGRADARSKA ZADRUGA.
Pristalice Zemljoradničke stranke na čelu sa Blagojem Pavlovićem, koji su već držali Sićevačku zemljoradničku nabavljačku zadrugu, osnovali su 12. decembra 1928. godine Sićevačku vinogradarsku zadrugu. U zadrugu je odmah stupilo 12 zadrugara, Blagoje Pavlović, Milorad Jovanović, Gavra Ristić, Trifun Petrović, Jovanča Vacić, Dušan Krstić, Ranko Prvulović, Dušan L. Đorđević, Petar Vučić, Mladen Pavlović i Todor Krstić.
Novonastala situacija na tržištu nije omogućavala da se prodaje vino bilo kakvog kvaliteta. Zbog toga su zadrugari bili prinuđeni da udruživanjem stvore uslove za organizovanu proizvodnju i preradu većih količina grožđa i proizvodnju vina dobrog i ujednačenog kvaliteta. To se moglo postići samo proizvodnjom vina u zajedničkom podrumu, gde bi se omogućila stručna obrada vina i postizanje kvaliteta sa kojim se moglo izaći na tržište. Kako zadruga u početku nije imala svoj podrum, korišćeni su privatni podrumi Trifuna Petrovića i Dušana Krstića. Njihov kapacitet bio je oko 50000 litara. Zadrugari su u ove podrume uneli svoj podrumski inventar – burad, bačve, prese, muljače i pumpe.
Vinogradarska zadruga je imala zadatak da štiti interese proizvođača na tržištu i da povede odlučnu borbu protiv nakupaca i špekulanata. Na osnovu člana 3 Pravila zadruge, zadruga je imala i sledeće zadatke:
- da pomaže podizanje vinograda na podlozi američke loze;
- da daje uputstva i širi potrebno znanje da bi se svi vinogradarski radovi pravilno i na vreme izvršavali;
- da se stara o suzbijanju štetočina i bolesti loze;
- da nabavi sve potrebne vinogradarske alate i pribor, kako za rad u vinogradu i negovanje vinove loze, tako i za berbu i preradu grožđa, negu vina;
- da prima od svojih zadrugara grožđe iz njihovih vinograda, radi zajedničke prerade i prodaje;
- da se stara o nezi vina proizvedenog od zadružnog grožđa;
- da prodaje vino i druge prerađevine iz zadružnog podruma;
- da zajednički sagradi zadružni podrum i ostale zgrade za smeštaj kljuka, negu vina, preradu grožđanih i vinarskih odpadaka.
Zadruga je pored napred pomenutih zadataka razvijala i štednju zadrugara, svaki zadrugar je dobijao kamatu prema odluci Skupštine zadruge. Takođe je kreditirala svoje članove dajući im pozajmice u vidu repromaterijala kao što je plavi kamen, rafija i dr., a po molbama zadrugarima je odobravan i kredit uz određenu kamatu – interes.
Nije bila retkost da je zadruga za svoje zadrugare nabavljala i žitarice. Tako je 1936. godine nabavila 10000 kg kukuruza, a 1939. godine 45000 kg kukuruza i 10000 kg pšenice.
Osnovni zadatak Zemljoradničke vinogradarske zadruge bio je unapređenje vinogradarstva i vinarstva. Na tom zadatku zadruga je uporno radila postavljajući osnovu modernom vinogradarstvu. U njenom radu bilo je puno teškoća, propusta, a posebno zatvorenosti zadruge za članove drugih zadruga, što će je izolovati i suprotstavljati ostalim zadrugarima u selu. Ta zatvorenost i izolovanost dugo je branjena od strane zadružnih organa i Skupštine izgovorom da nema uslova za prijem novih zadrugara jer je kapacitet podruma bio je mali, zadruga nije bila opremljena sredstvima za preradu i dr. Sve je to stajalo, ali je bilo i subjektivnih slabosti i ličnih interesa kako uprave tako i zadrugara.
Bez obzira na sve slabosti koje su na početku njenog rada ispoljene, osnivanje Zemljoradničke vinogradarske zadruge bio je veliki uspeh. Ona je krčila put u preradi vina, borila se za tržište, i preko svojih proizvoda upoznavala potrošače širom Jugoslavije.
Sićevačko vinogorje počinje da stiče renome, a zadruga dobar glas. U početku vino „Zlatna kapljica“, a kasnije i drugi proizvodi donose zadruzi priznanja sa raznih sajmova i izložbi na kojima se ona pojavljivala.
Kvalitet rakija vina Sićevačke vinogradarske zadruge zapažen je i nagrađivan izložbama i sajmovima počev od 1929. godine
Kupovina vinarskog podruma 1931. godine
Način poslovanja u privatnim podrumima pokazao se ubrzo kao neprikladan i naporan. Svi kapaciteti i oprema nisu bili na jednom mestu, što je otežavalo rad. Zadruzi su bili potrebni i veći kapaciteti i sve bolja oprema. Zbog toga zadrugari odlučuju da kupe podrum od privatnih vlasnika koji se nalazio se kraj samog puta Niš – Pirot i pored železničke stanice.
Za kupovinu podruma sa zemljištem zadruga je dobila pomoć od Ministarstva poljoprivrede i Moravske banovine. Podrum sa zemljištem od 1,5 ha kupljen je od Svetozara i Božidara Miladinovića i Đorđa Petrovića. Zadruga je u podrum kapaciteta oko 10 vagona unela 82000 kg grožđa.
Od tada, glavna aktivnost rukovodstva zadruge usmerena je u pravcu sređivanja podruma, proširenja kapaciteta i njegovog opremanja. Kupovinom podruma stvoren je osnovni uslov za kvalitetnu preradu grožđa i proizvodnju vina, a vremenom će se na ovom mestu izgraditi čuveni podrum Sićevačke zemljoradničke vinogradarske zadruge, koji će postati ponos sićevačkih vinogradara.
Poslovanje zadruge i dogradnja vinarskog podruma
Iz sačuvanih godišnjih računa zadruge, zapisnika sa sednica Upravnog i Nadzornog odbora, Skupštine zadrugara i druge dokumentacije, moguće je sagledati rezultate poslovanja zadruge, njenu orijentaciju ka stalnom proširenju kapaciteta i politiku realizacije proizvoda na tržištu.
Sve do 1936. godine broj zadrugara stagnira. Uzrok slabom odazivu ležao je u sukobima i težnji pojedinaca u zadruzi da svoj položaj iskoriste za postizanje materijalne dobiti i prevlastii. Karakterističan je bio sukob između Blagoja Pavlovića i Dimitrija Pavlovića Miše koji je u to vreme bio knjigovđa-blagajnik. Upisom novih zadrugara Dimitrije je dobio većinu u zadruzi i uspeo da isključi Blagoja.
Zadruga je 1931. godine od 25 zadrugara primila 82000 kg grožđa koje je u proseku imalo 18% šećera i od toga je dobila 49524 l vina i 3903 l rakije. U 1932. godini na preradu je primljeno 120924 kg grožđa koje je u proseku imalo 19% šećera i od koga je proizvedeno 74716 l belog vina i 4267 l obične rakije. Zadruga je plaćala 10 para dinarskih po širi, a to je bilo 30% više od tržišne cene koju su plaćali trgovci.
Zbog nedostatka prostora, 1932. godine zadruga nije mogla da primi svo ponuđeno grožđe zadrugara, te je oko 5-6 vagona grožđa ostalo neprimljeno. Te godine zadruga je po prvi put prerađivala grožđe u podrumu kod železničke stanice. To je istovremeno bila i prva godina u kojoj se poslovalo sa dobitkom pa je zadruga za svoj novac kupila bačve i burad kapaciteta oko 3,5 vagona. Zadruga je 1932. godine, takođe, za svoje zadrugare nabavila po veleprodajnoj ceni plavi kamen, rafiju i delove za prskalice.
Godine 1933. zadrugari, njih 25, unelo je u podrum 159379 kg grožđa čijom je preradom dobijeno 99842 l belog vina, 1360 l crnog vina, obične rakije 4522 l i ljute rakije 310 l. U toku godine prodato je 9 vagona vina „Zlatna kapljica“. Zadruga je dobila i 2 diplome za kvalitetna vina.
Berba groždja 1935. godine bila je dobra, ali zadruga nije mogla da primi svo grožđe zadrugara, koji tada poseduju oko 25 ha pod vinogradima. Zadruga je tada imala bačve čiji je kapacitet bio 171000 l, kace i šavolje kapaciteta 13000 l i 3 ručne prese. Svoje proizvode plasirala je preko svojih stovarišta, od kojih su do 1935. godine dva bila u Nišu i jedno u Beogradu.
U 1936. godini 32 zadrugara proizvela su oko 130000 kg grožđa, koliki je bio i kapacitet podruma. Prerada je bila još uvek primitivna, radilo se ručnim presama i dobijalo se 60 l vina od 100 kg grožđa. Prijem i prerada grožđa bili su spori, tokom cele noći zadruga je uspevala da primi 20-30 kola grožđa što je izazivalo nezadovoljstvo zadrugara.
U 1937. godini broj zadrugara je narastao na 45. Povećava se i proizvodnja i o proširenju podrumskih kapaciteta razmišlja se najozbiljnije. Međutim, obezbeđivanje potrebnih sredstava nije išlo lako.
Posle sukoba između Blagoja Pavlovića i Dimitrija Miše Pavlovića, kada je Blagoje napustio zadrugu, uticaj Zemljoradničke stranke u njoj počinje da slabi. U nastojanju da od vlade Dragiše Cvetkovića izvuče što veću pomoć za zadrugu Dimitrije Pavlović sa grupom zadrugara stupa u Jugoslovensku radikalnu zajednicu (JRZ) i na izborima agituje i glasa za ovu stranku. Zahvaljujući tome, zadruga je od režima dobila novčanu pomoć zahvaljujući kojoj je 1937. i 1938. godine sagrađen pokraj starog novi vinarski podrum kapaciteta 200000 litara vina. Kupljena su i nova, modernija sredstva za preradu grožđa – muljače, prese, pumpe, vaga i druga oprema. Zadruga je ojačala i stvoreni su uslovi za prijem novih zadrugara.
U 1938. godini broj zadrugara je povećan na 61. Oni su proizveli 393166 kilograma grožđa, a 1939. godine od proizvedenog grožđa dobijeno je u preradi 177326 litara belog vina, 4150 litara crnog vina i 12538 litara rakije komovice.
Uz veliko angažovanje zadrugara, zadruga je uspela da do 1940. godine proširi kapacitet podruma na 50 vagona. Radovi još uvek nisu bili završeni kada je 1940. godine bolest pokosila vinograde, što je za zadrugu bio veliki problem jer su prinosi grožđa bili jako umanjeni.
Udeli zadrugara, štednja i pozajmice
Poznato je da je zadrugu osnovalo 12 zadrugara i da je 1940. broj zadrugara iznosio 59 sa 458 udela.
U toku 1935. godine u zadrugu je stupio jedan zadrugar, a tri su istupila; 1936. godine u zadrugu su stupila četiri zadrugara, a niko nije istupio; 1938. godine u zadrugu je stupilo 14 zadrugara a niko nije istupio. Nisu svi zadrugari redovno uplaćivali svoje udele i zbog toga su često upozoravani.
Zadruga se pored proizvodnje bavila štednjom i kreiditiranjem zadrugara dajući im pozajmice u novcu i materijalu.
Na osnovu ovoga vidimo da se svaka zadruga u Sićevu bavila štednjom zadrugara i njihovim kreditiranjem. Jedan od razloga je bio i taj što su zadruge donekle bile zatvorene, zadrugari Vinogradarske zadruge nisu bili članovi Nabavljačke, odnosno Kreditne zadruge. Ovakav način rada, da svaka zadruga radi izolovano i rešava sve potrebe zadrugara, pogodovao je nezdravim težnjama jednog broja zadrugara koji su svesno radili na razbijanju jedinstva zadružnog pokreta u Sićevu. Glavna borba se vodila između Sićevačke vinogradarske i Zemljoradničke nabavljačke zadruge.
Rad Sićevačke vinogradarske zadruge bio je usko povezan sa Dimitrijem Mišom Pavlovićem, koji je bio njen dugogodišnji knjigovođa. Njegov uticaj na rad zadruge bio je veliki, ali je zbog neslaganja sa novim, komunističkim režimom bio prinudjen da nakon 1945. godine napusti Sićevo.
Literatura: Zadrugarstvo u Sićevu 1905-1990., Zemljoradnička vinogradarska zadruga “Sićevo”, Sićevo, 1990.