Sićevačka zemljoradnička nabavljačka zadruga (1920-1945.)
Nakon završetka Prvog svetskog rata, 1920. godine obnovljena je SIĆEVAČKA ZEMLJORADNIČKA NABAVLJAČKA ZADRUGA.
Zadrugu su obnovila 62 zadrugara sa 400 udela. Upravni odbor zadruge činili su Mata Radojković predsednik, Jovan Ristić i Trifun Stanković članovi. Predsednik Nadzornog odbora bio je Mita Đ. Đokić, a članovi Marinko Cvetković i Ranđel M. Zdravković. Knjigovođa je bio Antanas Janković, a magacioner Mladen V. Marković.
Poučeni ranijim iskustvom, zadrugari su prilikom upisivanja udela nastojali da stvore što jači novčani fond i tako povećaju kupovnu moć zadruge. Do kraja 1921. godine u zadrugu je stupilo još 18 zadrugara sa 85 udela, tako da je zadruga imala 80 zadrugara sa 485 udela.
I pored konkurencije špekulanata i vlasnika bakalskih radnji, Sićevačka kreditna zadruga okuplja većinu Sićevčana i stalno jača. Ona zadrugarima služi kao nabavno-prodajni posrednik i kao zajmodavac. Snabdevala je zadrugare raznom robom široke potrošnje i poljoprivrednim alatom. Za njen uspešan rad veoma je zaslužan i ondašnji učitelj Petar Vujić, koji je kao knjigovođa i blagajnik pravilnim vođenjem zadružnih knjiga dao značajan doprinos, posebno zavodeći disciplinu i red u radu zadruge.
Članstvo u zadruzi i stranačka borba unutar nje
Zahvaljujući brizi zadružnih radnika sačuvana su i pravila koja su bila uslov za pristupanje zaduzi. Molilac je postajao zadrugar kada ga Upravni odbor zadruge primi, a nadležni prvostepeni sud uvede u spisak zadrugara. Svaki zadrugar je mogao da istupi iz zadruge kad god je hteo.
Prijem u zadrugu nije bio formalnost, Upravni odbor je pažljivo razmatrao molbe i po pravilu se držao zadružnih principa. Većina podnosilaca molbe je primana, jer nije bilo zakonskih smetnji.
Kretanje broja zadrugara bilo je direktno povezano sa političkim opredeljenjem ludi koji su upravljali zadrugom. U zadružnim odborima Radikali su gotovo uvek imali većinu, sa Demokratima su se trpeli, međutim, Zemljoradnička partija na čelu sa Blagojem Pavlovićem bila im je ljuti protivnik.
Mada je prema svim pravilima partijska borba trebala da prestane stupanjem u članstvo zadruge, to se nije dešavalo, pa su članovi Zemljoradničke zadruge poveli otvorenu borbu za preuzimanje zadruge. Zemljoradnici su optuživali Radikale da pljačkaju zadrugu i da se služe zadružnim novcem. Izvršeno je nekoliko iznenadnih revizija, ali je uvek nađeno ispravno stanje. Pošto nisu uspeli da na taj način iskompromituju Radikale, Zemljoradnici su počeli sistematski da rade na preuzimanju zadružne uprave u svoje ruke.
Znajući da njegove pristalice imaju većinu u Sićevu, Blagoje je 1927. godine Zemljoradnicima dao signal da masovno stupaju u zadrugu. To čine i Radikali i Demokrate, pa u toj godini zadruga dobija još 71 novog člana. Na zadružnoj Skupštini održanoj te godine izabrani su novi odbori. U Upravni odbor ušli su Blagoje Pavlović (predsednik), Milorad R. Jovanović, Todor Krstić, Vojislav Ristić i Jovan Vacić. U Nadzorni odbor izabrani su Čedomir Petrović (predsednik), Dragoljub Nedeljković, Petar Vujić, Blagoje Mladenović i Jovan Stanković.
Preuzevši upravu zadruge, članovi Zemljoradničke stranke na čelu sa Blagojem Pavlovićem su početkom 1928. godine isključili iz zadruge nekoliko uticajnih zadrugara iz drugih stranaka kao što su Mateja Radojković, Svetozar Miladinović i još neke, jer su predstavljali opasnost za Zemljoradničku stranku.
Tokom 1928. godine u zadruzi je bilo 147 upisanih zadrugara. Međutim, kako se politička borba nije završila prostim preuzimanjem uprave u zadruzi, na VI vanrednoj Skupštini, 23. decembra 1928. godine iz zadruge su isključeni svi politički protivnici, ukupno njih 78, pa je u zadruzi ostalo 63 zadrugara.
Na inicijativu Mateje Radojkovića, učitelja Petra Vujića, Radmila Petrovića, Svetozara Miladinovića i Vučka Ranđelovića, isključeni zadrugari su podneli tužbu Glavnom savezu zemljoradničkih zadrugara Srbije, koji je formirao komisiju kako bi ispitao taj slučaj. Međutim, kako su u tom Savezu bili ljudi sa kojima je Blagoje imao dobre veze, komisija je vrlo sporo radila i odugovlačila s konačnom odlukom. Tek 1932. godine, Glavni savez je ukazao na nepravilan rad zadruge i njenih odbora, i naredio da se isključeni zadrugari vrate u zadrugu. Zbog njihovog povratka Blagoje Pavlović je sa 20 svojih pristalica istupio iz nje.
Na godišnjoj Skupštini zadruge, 1932. godine, izabrani su novi odbori zadruge. Za predsednika Upravnog odbora izabran je učitelj Petar Vujić, pripadnik Demokratske stranke, a za članove su izabrani Jelenko Mladenović, Danilo Zdravković, Vuka Đorđević i Blagoje Đorđević. Nadzorni odbor činili su Milivoje Radenković (predsednik), Mihajlo Davidović, Maksim Nikolić, Todor Krstić i Božidar Miladinović.
Pripadnici Demokratske i Radikalne stranke bili su jedinstveni u nastojanju da zadrže upravu zadruge. Najistaknutiji članovi ovih stranaka bili su učitelj Petar Vujić, Svetozar Miladinović i Gavrilo Radenković.
Udeli zadrugara i štednja
Obaveza svakog zadrugara bila je da po stupanju u zadrugu upiše određeni broj udela. Udeli i štednja zadrugara trebali su da pruže materijalnu osnovu za rad zadruge.
Štednja je bila obaveza svakog zadrugara i u početku se o tome jako vodilo računa. Sićevačka zadruga je stalno gajila štednju, svaki zadrugar je imao štednu knjižicu na koju je ulagao novac. Tako 1924. godine novac na običnoj štednji drži 16 zadrugara, 1927. godine 51 zadrugar, 1928. godine 54 zadrugara, 1943. godine 186 zadrugara.
Fondovi zarduge i raspodela čistog prihoda
Prema pravilima, zadruga je pri osnivanju imala rezervni fond, bolesnički fond, fond za obrazovanje zadrugara, fond za doplatu na uplate – udele zadrugara i fond za podelu zadrugarima.
Čist prihod se po pravilu delio po godišnjem računu zadruge i to: 10% rezervnom fondu, 10% za pomoć zadrugarima u bolesti, starosti ili smrti, 5% za obrazovanje zadrugara u zadružnom duhu, 25% fondu za doplatu na uplate zadrugara, a 50% se delilo zadrugarima srazmerno sumi za koju je svaki od njih nabavio namirnice od zadruge, odnosno prodao svoje proizvode preko zadruge u toku godine.
Oko 1930. godine zadruga formira i fond za podizanje zadružnog doma, a pred Drugi svetski rat formirani su i socijalno-kulturni fond i fond za podizanje vinarskog podruma.
Sa potrebama za podizanje zadružnog doma i podruma smanjuju se sredstva za stimulaciju zadrugara, a kasnije ih nije bilo. Zadrugari su se odrekli tih sredstva u korist zadružnih objekata. Zadruga je davala pozajmice zadrugarima uz kamatu od 8 do 12%.
Osoblje zadruge
Osoblje zadruge su činili knjigovođa, blagajnik i magacioner.
Knjigovođa zadruge je često obavljao i dužnost blagajnika. Prvi knjigovođa, od 1920. godine, bio je Antanas Janković, koji je na toj dužnosti ostao do 1924. godine. Od njega je knjigovodstvo preuzeo Petar M. Vujić, učitelj, poznati zadružni i društveni radnik, koji je kasnije, 1932. godine postao i predsednik Upravnog odbora zadruge. Od 1926. godine knjigovođa je Ranko Petrović, a od 1938. godine Đorđe Petrović.
Prvi magacioner u zadruzi bio je Mladen V. Marković. Od 1922. godine magacioner postaje Maksim Nikolić, a zatim dolaze Ljuba Davidović, Dušan Krstić, Ranđel Zdravković, Jovan Ristić.
Skupština zadruge je na 16. redovnom zasedanju, 24. marta 1935. godina prihvatila predlog da magacioner, blagajnik, svi članovi Upravnog i Nadzornog odbora polagažu zakletvu kojom se obavezuju da će ispravno i pošteno raditi u interesu svih zadrugara. Blagajnik, magacioner i knjigovođa polagali su i kauciju pri izboru, radi garancije da će raditi čestito.
Podizanje zadružnog doma u Sićevu 1934. godine
Prva ideja o podizanju zadružnog doma u Sićevu javila se kod zadrugara još pre Prvog svetskog rata. Međutim, rat je prekinuo započete poslove, pa je trebalo raditi sve iznova. Od 1931. godine u zadruzi je formiran i fond za izgradnju zadružnog doma. Pored toga, zadruga je imala 122 zadrugara koji su bili spremni da dobrovoljnim radom učestvuju u njegovoj izgradnji. Izgradnjom doma zadruga je želela da se oslobodi privatnih podruma i neugledne seoske zgrade u kojoj su bili smešteni prodavnica, magacini i kancelarije.
Zemljište na kome bi podigla zadružni dom zadruga nije imala. Zbog toga se 1926. godine Upravni odbor zadruge obraća Sićevačkoj opštini sa molbom za ustupanje opštinskog zemljišta u centru sela, gde je planirano podizanje doma. Opština je odbila ovaj zahtev sa obrazloženjem da je plac mali i da je potreban selu.
Ali, zadrugari nisu odustajali, već se 1927. godine zadruga obratila Državnom savetu u Beogradu da pomogne u sporu sa Sićevačkom opštinom oko placa za izgradnju zadružnog doma. Nakon rešenja ovog spora zadruga je dobila traženi plac. Međutim, kako je on bio nedovoljan za podizanje doma, 1930. godine je kupljeno još 90,75 m2 susednog zemljišta od Jovana Ilića, čime su obavljene sve pripremne radnje za gradnju. Urađen je plan objekta i tek onda, na godišnjoj skupštini održanoj 26. februara 1933. godine doneta je odluka o podizanju doma.
Na licitaciji za izgradnju zgrade zadružnog doma najpovoljniji preduzimač bio je Dimitrije Ivanović, koji je 1933. godine zgradu doma i sazidao. Tokom 1934. godine zgrada je malterisana, postavljena je stolarija i završeni ostali radovi.
Sve radove vodio je Građevinski odbor zadruge, čiji je predsednik bio Petar M. Vujić, učitelj. Članovi odbora bili su Svetozar Miladinović i Milivoje Radenković, zemljoradnici.
Na XVI redovnoj skupštini zadruge, 1934. godine, Građevinski odbor podneo je izveštaj o radovima na izgradnji doma. Izgradnjom ovog doma postignut je najveći uspeh u dotadašnjem radu zadruge. Bila je to, za ono vreme, monumentalna građevina, njena površina u osnovi iznosi 131 m2. Zgrada ima podrum, prizemlje i sprat. U prizemlju je odmah smeštena prodavnica sa dva magacina, a na spratu je bila biblioteka sa čitaonicom, dve kancelarije i sala.
Knjižnica i čitaonica Sićevačke zemljoradničke nabavljačke zadruge
Jedan od glavnih zadataka zadružnog pokreta na selu bio je prosvećivanje zadrugara. To je i razumljivo, s obzirom na prilike u kojima su zadruge radile. Mali broj ljudi je bio pismen, vladala je velika zaostalost i konzervativizam. Zbog toga je Fond za obrazovanje zadrugara bio stalna stavka u godišnjim računima zadruge, počev od njenog osnivanja 1905. godine.
U cilju obrazovanja zadrugara u Sićevu je osnovana čitaonica još u godinama pre Prvog svetskog rata. Po završetku Prvog svetskog rata, sa obnavljanjem zadruge svoj rad obnovila je i čitaonica. Skupština zadruge postavljala je knjižničara, određivala mu dužnosti i nagradu za rad. Često je dužnost knjižničara obavljalo i neko lice iz zadruge, tako je 1927. godine ovu dužnost vršio Ranko Petrović, knjigovođa zadruge. Godine 1928. dužnost knjižničara obavljao je Mihajlo Davidović.
Za članstvo u knjižnici se podnosila pismena molba, a odluku o tome donosio je Upravni odbor zadruge. Knjižnica je bila pretplaćena na listove: „Zemljoradnička zadruga”, „Mladi zadrugar”, „Poljoprivredni glasnik” i druge. Za čitaonicu su kupovane i knjige iz oblasti zadrugarstva, vinarstva, kao i druge stručne knjige.
Sa elektrifikacijom sela 1925. godine, stvoreni su još pogodniji uslovi za kulturno-prosvetni rad. Skupština zadrugara je 26. januara 1930. godine rešila da se nabavi radio prijemnik za potrebe zadruge. Ovaj prijemnik su 1941. godine iz sela odneli nemački okupatori.
Vinogradarski odeljak u Sićevačnoj nabavljačkoj zemljoradničkoj zadruzi
U periodu velikih kriza, 1937. godine, zadruga je osnovala svoj vinogradski odeljak, čiji je kapacitet bio 5 – 10 vagona vina. Podrumi su bili u zgradama Sime Nikolića i Save Ilića. Iz svojih sredstava zadruga je kupila podrumski inventar – burad, bačve i drugo. Na ovaj način zadruga je nastojala da zaštiti svoje zadrugare od nakupaca i špekulanata. Odeljak je radio uspšeno sve do 1941. godine, kada je posle kapitulacije Jugoslavije rasformiran.
Za vreme okupacije Jugoslavije, od 1941. do 1945. godine, zadruga je snabdevala svoje zadrugare robom široke potrošnje. Poštenim radom članova njenih odbora i drugog osoblja ugled zadruge je sačuvan.
Literatura: Zadrugarstvo u Sićevu 1905-1990., Zemljoradnička vinogradarska zadruga “Sićevo”, Sićevo, 1990.