Sićevačka zemljoradnička nabavljačka zadruga (1905-1920.)
Godine 1905., nepunu godinu po osnivanju Kreditne zadruge, osnovana je Sićevačka nabavljačka zadruga. Prema zadružnim pravilima, zadrugar je mogao biti svaki domaćin koji raspolaže svojom imovinom i ne bavi se preprodajom proizvoda. Obavezan je bio da pazari kod zadruge i svoje proizvode ustupa zadruzi.
U prvo vreme uslovi prijema u zadrugu bili su veoma strogi. Uprava zadruge odbijala je preprodavce, neradnike i zelenaše. Sve do 1909. godine nije se osećao veći napredak u radu zadruge, ali su stečena dragocena iskustva i izvučene potrebne pouke. Proučena su razna zadružna pravila i obučeno nekoliko mladih ljudi za vođenje zadružnih knjiga. U stvaranju i ove zadruge Sićevčanima je dosta pomogao učitelj Rade Milošević.
Vremenom, koristi od ove zadruge bivale su sve očiglednije i veće. Zadrugari su dobijali robu pod povoljnijim uslovima u odnosu na bakale i dućandžije. Napredni zadružni radnici pokrenuli su pitanje izgradnje zadružnih prostorija, pa su 1910. godine za tu namenu dobili plac u centru sela.
U isto vreme, špekulanti i zelenaši nastojali su da likvidiraju zadrugu. Na njen rad negativno je uticala i partijska borba za prevlast radikala, koji su vodili glavnu reč, i naprednjaka. Kao posledica tih negativnih uticaja ali i neukosti u prvim godinama rada, Sićevačka nabavljačka zadruga bila je isključena iz Glavnog saveza srpskih zemljoradničkih zadruga, ali je ponovo primljena u članstvo kada je otklonila navedene nedostake.
Predsednik Upravnog odbora zadruge tada je bio Mateja Radojković, a članovi UO bili su Ranđel Zdravković, Dušan Petrović, Jovan Nedeljković i Arsa Vacić. Predsednik nadzornog odbora bio je Mladen Vučković, zemljoradnik, a članovi NO bili su Dragutin Radojković, Trifun Stanković, Marinko Cvetković i Đorđe Živković. Sekretar zadruge bio je Ljubomir Veljković, ekonom, a blagajnik Dimitrije Veličković, zemljoradnik. Zadruga je na svom početku imala 40 zadrugara.
Zbog stanja u zadruzi, njenog isključenja i ponovnog prijema u članstvo Glavnog saveza srpskih zemljoradničkih zadruga došlo je do promena u rukovodstvu zadruge. Predsednik upravnog odbora postaje Koča Prvulović, zemljoradnik, a članovi UO su postali Vučko Đorđević i Milutin Davidović. Predsednik nadzornog odbora bio je Trifun Kocić, zemljoradnik, a članovi NO su postali Dimitrije Veličković i Mladen Marković, zemljoradnici. Knjigovoća je bio Rade Milošević, učitelj, a magacioner Blagoje Vacić, zemljoradnik. U konsolidaciji zadruge, pored Rada Miloševića zapažen je i rad Koste Radenkovića, koji je bio član rukovodstva Glavnog saveza u Beogradu.
Radi boljeg upoznavanja sa dostignućima zadružnog pokreta na zapadu, 18 zadrugara iz Srbije železnicom su 1911. godine proputovali od Beograda preko Beča, Linca, Minhena, Štutgarta, Ludingšafena, Vintenertura, Pjaćenca, Udine, Gorice, Ljubljane, Zagreba do Beograda. Meću ovim zadrugarima bio je i Dušan Petrović iz Sićeva, delegat za okrug niški.
Iz oskudno sačuvane dokumentacije vidi se da je u Sićevu pored postojeće Nabavljačke zadruge osnovana i Sićevačka potrošačka zadruga. Savez srpskih zemljoradničkih zadruga nije je registrovao, jer njena pravila nisu bila u duhu postojećeg Zakona o zadrugarima.
Od prvih dana u zadruzi su formirani rezervni, bolesnički i fond za obrazovanje. Jačanjem ovih fondova zadruga je bila u mogućnosti da se ekonomski razvija i pruža pomoć zadrugarima u slučaju bolesti i drugih nesreća. Sredstva fonda za obrazovanje koriste se za pretplatu na zadružnu štampu i stručno osposobljavanje zadružnih kadrova.
Nakon podmirenja troškova i izdvajanja za fondove zadrugari su učestvovali u raspodeli viška dobiti. Svaki zadrugar je imao svoju knjižicu u kojoj je evidentirao promet sa zadrugom. Dobit se delila zadrugarima na osnovu učinjenog prometa. To je stimulisalo svakog zadrugara da robu kupuje u zadružnoj prodavnici, i da svoje proizvode daje zadruzi.
Po izbijanju sukoba sa Austrougarskom 1914. godine zadruga se našla pred ozbiljnim teškoćama zbog odlaska velikog broja zadrugara u rat, kao i zbog nestašice robe. Uprkos teškoćama zadruga je nastavila rad, ali je 1915. godine bila rasformirana, zadružni inventar je dat zadrugarima na čuvanje, a roba rasprodata.
Literatura: Zadrugarstvo u Sićevu 1905-1990., Zemljoradnička vinogradarska zadruga “Sićevo”, Sićevo, 1990.