Kratak osvrt na zadrugarstvo u Sićevu (1904-1945.)

Zemljoradničku nabavljačku zadrugu u Sićevu držali su Radikali kao najjača politička stranka, njihovi prvaci bili su dugo na njenom čelu. Sa jačanjem uticaja Zemljoradničke stranke nastaje borba između radikala i zemljoradnika za vlast u zadruzi. Stranačke strasti su se toliko raspalile da su jedni druge isključivali iz zadruge prilikom preuzimanja zadružne uprave. U periodu od 1927. do 1932. godine predstavnici Zemljoradnične stranke držali su upravu u Zemljoradničkoj nabavljačkoj zadruzi ali  i u Vinogradarskoj zadruzi. Radikali i demokrate su bili potisnuti što je dovelo do njihove zajedničke akcije da se udruže i preuzmu upravu nad Zemljoradničkom nabavljačkom zadrugom na Skupštini zadrugara 1932. godine. Politička borba između stranaka nije prestajala sve do Drugog svetskog rata. Zemljoradničku vinogradarsku zadrugu od osnivanja 1928. godine pa do drugog svetskog rata čvrsto su držali pripadnici Zemljoradničke stranke.

Zadrugama su rukovodili imućniji seljaci. Vremenom se pokazalo da su izneverene nade onih zadrugara koji su očekivali da će zadruge rešiti problem seoske sirotinje, ona je morala da nadniči i nalazi izvore prihoda van poljoprivrede. Zadruge su bile ekonomske, poslovne organizacije i u zadrugama su najveću korist imali najimućniji. Tako npr. u Vinogradarskoj zadruzi zadrugari koji predaju najveću količinu grožđa mogli su da računaju i na najveću dobit, jer se ona delila na osnovu vrednosti unete robe. Slično je bilo i sa Nabavljačkom zadrugom, najbolje je prolazio onaj ko je napravio najveći promet u zadruzi.

Zasluga zemljoradničkog zadrugarstva za razvoj Sićeva bila je velika. Svaka od postojećih zadruga je u okviru svoje delatnosti i moći pružala pomoć zadrugarima. Kreditna zadruga je okupila sve one koji su želeli da koriste pozajmice preko zadruge. Kredit je bio najnužniji sirotinji i srednjem sloju stanovništva. Uslov za korišćenje pozajmice bila je obavezna štednja i to je primoravalo zadrugare da štede u zadruzi.

Nabavljačka zadruga je okupila zadrugare na principu snabdevanja industrijskom robom, pružanja pomoći pri nabavci poljoprivrednih alata i prodaji poljoprivrednih proizvoda. Poslovanje zadruge bilo je upereno protiv seosnih bakala i trgovaca. Zadruga je prodavala samo za gotovo, i to nije odgovaralo seoskoj sirotinji, koja po pravilu nije imala novca i živela je od pozajmica. Bakali i seoski trgovci dajući robu na veresiju koristili su deo seljaka za svoje ciljeve u borbi protiv Zadruge. Nabavljačka zadruga je bila najmasovnija u pogledu broja zadrugara. Njen veliki uspeh bio je organizovanje zadrugara za podizanje zadružnog doma 1934. godine, otvaranje čitaonice, nabavka štampe, stručne literature i radio aparata za potrebe zadrugara. Zadruga je i kreditirala svoje zadrugare u slučaju nestašice hrane, bolesti, kao i za potrebe unapređenja poljoprivrede.

Vinogradarska zadruga je okupila ekonomski dobrostojeća domaćinstva oko zajedničke prerade grožđa i plasmana vina i rakije. Kupujući podrum od privatnih vlasnika kod železnične stanice „Sićevo“ 1931. godine, zadruga je postavila temelje za preradu grožđa u Sićevu. Zadrugari su zadrugu uporno branili, jer je od prvih dana, a naročito za vreme velike ekonomske krize 1929 –1933. godine, opravdala nade osnivača koji su preko zadruge postizali veću cenu na tržištu i obezbedjivali plasman svoje robe. Vinogradarska zadruga je se postepeno uključivala na tržište, a njeni zadrugari su se poslovno i stručno osposobljavali. Ova prerađivačka zadruga pružala je najveće koristi krupnim proizvođačima grožđa.

Sve zadruge skupa doprinele su svojim radom da Sićevo bude jedno od najuglednijih i najbolje organizovanih sela u Srbiji.